Je li svrha fotografije bilježenje stvarnosti ili njeno iskrivljavanje?
Da bi prsate gospođice koje se izvijaju sa stranica magazina na fotografiji izgledale tako savršeno prošle su tri faze uljepšavanja:
- estetska kirurgija
- make up
- Photoshop
Photoshop je kompjutorski program kojim se sve to uz malo znanja i vještine može napraviti. Danas ga ima gotovo svatko na svom računalu, jednostavan je i pruža nebrojene mogućnosti obrade slike u svim oblicima. Možemo je dorađivati (mijenjati boju, svjetloću, kontrast, oštrinu slike) ali i zadirati u sadržaj (retuširati, izbacivati i dodavati elemente). Pa, jednostavnije je u računalu nekome smanjiti nos, nego platiti plastičnu operaciju, lakše je izbrisati bore u slici nego ići na face lifting. Naravno da svi želimo izgledati što ljepše, ali postoji granica kada retuširanjem osoba gubi svoju sličnost i prepoznatljivost. Gdje je kraj uljepšavanju slike i je li svrha fotografije bilježenje stvarnosti ili njeno iskrivljavanje? To za većinu fotografa nije dilema, ali kako si pomoći kada ispred sebe imate ženu koja nije zadovoljna svojim izgledom, a vi imate alat i moć ispraviti sve njene nedostatke i kao neki čarobnjak u par poteza od nje učiniti ljepoticu. Ona postane zadovoljna sobom na slici, vi ste zadovoljni što ste učinili dobro djelo, pa tko je onda nezadovoljan?
Nezadovoljna je Stvarnost. I ljudi koji gledaju tu fotografiju, jer su prevareni. Takva fotografija ne govori kakva je osoba na slici nego koliko je sati netko proveo u Photoshopu.
Kao u romanu "Slika Doriana Graya" Oscara Wildea u kojem slika odražava stvarno stanje lika, dok on izgleda savršeno, samo što je ovdje obrnuto: Lik na uljepšanoj fotki je savršen za razliku od stvarne osobe.
Savjetujem da na portretima retuširate samo ono što bi se ionako moglo postići rasvjetom pri fotografiranju, a montaže ako nisu u službi umjetnosti prepustite povijesti KGB-a i njihovim službenim retušerima nepodobnih likova sa državničkih fotografja.
| < « | » > |
|---|