Nije sve u savršeno osvijetljenim, prekrasno obojanim i oštrim slikama. Ima nešto i u slikama koje uspješno prenose događaja i osjećaje

Bio sam neki dan na svadbi i to kao gost. Priznajem, bilo mi je vrlo neobično jer sam ja inače na takvim događajima zadužen za fotografiranje. Prijatelji koji su se vjenčali inzistirali su da ja ne fotografiram i zabranili da uopće unesem kameru, nego tražili da uživam u svečanosti kao ostali. Hvala im na tome, a vjerojatno bih uživao puno opuštenije da me nije profesionalna deformacija tjerala da gotovo stalno pratim zbivanja razmišljajući fotografski.
U crkvi su svatovi uključujući i mladence stajali ili sjedili mirno, a u tom statičnom prizoru jedini koji se micao je bio službeni fotograf. Njegovo kretanje privuklo je moju znatiželju. Najprije sam uočio s kojom markom i modelom aparata snima, pa koje koristi objektive i na kraju koju rasvjetu. Jedan je fleš bio na aparatu, asistent je drugim rasvjetljavao pozadinu u dubini, a treći je fleš stajao bočno od oltara. Sve je to bilo bežično povezano.
Mogu reći da sam bio zadivljen koliko je uloženo truda oko priprema, koliko je opreme postavljeno po dvorani i s koliko se volje kreću on i asistent da bi napravili snimke iz svih pozicija. Nešto iz ruke, nešto sa stativa, pa zatim iz klupa, pa preko oltara, s jednim, pa sa drugim objektivom...
U crkvi je bilo dovoljno tiho da se čuje zvuk zatvarača u aparatu, pa sam tako po sluhu doznao s kojim ekspozicijama snima i baš sam bio zadivljen jer sam znao kakve će rezultate s njima dobiti. Uživao sam gledajući i računajući kako će moji prijatelji biti zadovoljni fotografijama, kad se dogodilo nešto neočekivano. Na kraju mise kada se svećenik okrenuo leđima mlada je zgrabila mladenca i poljubila ga tako strastveno da su svi zapljeskali, a oteo se i pokoji usklik. Onda je i on krenuo ljubiti nju i sve je to trajalo neko vrijeme, ali fotograf se nije snašao u svoj toj sofisticiranoj opremi i nije snimio po meni najiskreniji i najemotivniji trenutak večeri!

Pomislio sam tada kako nije sve u savršeno osvijetljenim, prekrasno obojanim i oštrim slikama, nego ima nešto i u slikama koje bez obzira na tehničku nekvalitetu uspješno prenose bit događaja i istinske osjećaje. Sjetio sam se na kraju i legendarne fotografije na albumu «London calling» grupe The Clash na kojoj basist Paul Simmonon u raskoraku razbija gitaru. Naime, autorica spomenute slike fotografkinja Pennie Smith je u prvi mah htjela baciti tu sliku jer je bila presvijetla, prezrnata i nedovoljno oštra, a kasnije, nakon što je ipak objavljena na omotu je radi nje postala slavna.