Iz zastupništva nije nitko reagirao kad sam hvalio njihov fotoaparat i pisao kako sam po svijetu snimio nekoliko tisuća snimaka i da dalje radi bez greške.

Moja se radost pisanja ovih digitalnih pričica poveća kad čujem od ljudi kako su one djelovale na njih i kako su ponešto i naučili o fotografiji. Nakon kolumne «Skloni me sa suncaaa!» jedan mi je došao sav užasnut mojim detaljnim opisom kako se fotoaparat osjeća izložen sunčevim zrakama te mi obećao da će što prije nabaviti torbicu za svoj digitalac. Neki su pak iz jedne kolumne shvatili čemu služe rezervne baterije za aparat i kako ih puniti, pa sada puno mirnije kreću na put. A kada sam pisao o arhiviranju digitalnih slika da recimo mapu sa slikama sa ljetovanja kompjuteru ne nazovu samo «Ljeto 2005.» nego da upišu još važnih podataka o ljudima i mjestima koja su na slikama, jedan me moj kolega fotoreporter upitao kako sam znao da je on upravo tako nazvao mapu?

Jedna me draga prijateljica iz Zadra nazvala i rekla da je istina što je pročitala u prošlom tekstu da lica ljudi osvijetljenih toplim svjetlom zalazećeg sunca izgledaju blago, oči dublje i izražajnije. Ona je, naime, na brodu koji se navečer vraćao sa otoka promatrala dječja lica. Rekla je da su oči zaista dublje. No moram malo i demistificirati stvar: nije to nikakva čarolija nego je sunce na najnižem položaju u danu, pa izravnije pada na lica i bolje osvjetljava njihove oči, a svjetlo više nije toliko jako da tjera oči na žmirenje.

Kad sam se jednom osvrnuo na sporost jednog servisa u kojem nam je objektiv potreban u svakodnevnom radu za novine bio na popravku punih šest mjeseci, oni su me nazvali i ponudili zamjenski objektiv uz isprike za kašnjenje. Žao mi je jedino što nitko nije reagirao kad sam hvalio svoj fotoaparat i pisao kako sam s njim prošao gotovo cijeli južnoamerički kontinent te snimio nekoliko tisuća snimaka i da dalje radi bez greške. Rekao sam tada da neću spomenuti marku aparata dok mi se njihovi zastupnici ne jave. Još uvijek ju ne spominjem.

Jedna je poznanica primijetila kako dosta pišem o sebi i kako je njoj to dobar način da me upozna, a ja mislim da mi je nemoguće pričati o fotografiji a da ne spominjem sebe i obrnuto. Povezanost je prejaka.

Dakle, drago mi je čuti komentare, makar i one da su naslovi dobri, a sve ostalo nije važno. A za sve one koji me ne poznaju osobno pa mi svoje utiske i kritike ne mogu izreći u lice, mogu mi to napisati na mail.