Lik profesionalnog fotografa postao je moćniji od Supermena, Jamesa Bonda i kapetana Kirka iz Zvjezdanih staza.

Ljuti me kada na televiziji ili na filmu vidim fotografa kako ogromnim teleobjektivom fotografira osobu udaljenu samo jedan metar(!) ili pak fotoaparatom koji nema fleš, a na filmu se uredno vide bljeskovi. Jednako glupo je kad u policiji na kompjuteru povećavaju detalj neke fotografije, a ona uopće ne gubi na kvaliteti. Takvi nerealni detalji mi odvlače pažnju od radnje i ruše vjerodostojnost filma.

Samo je jedan film s temom fotografije zadovoljio moje kritičko oko. Radi se o Antonionijevom filmu «Blow-up» kod nas prevedenom kao «Uvećanje». Rođen sam tek nekoliko godina prije nastanka tog filma, ali imam potrebu pričati o njemu jer baš je on na neki način odredio moje životno usmjerenje u pravcu fotografije. Gledao sam ga u kinu u onim godinama kada se mladi čovjek traži i najviše upija iz okruženja. Iako sam često popodneva provodio u fotolaboratoriju svoje osnovne škole, taj hobi mi je od tada postao još važniji , a lik profesionalnog fotografa kojeg glumi David Hemmings izgledao je za mene odjednom zanimljiviji i moćniji od Supermena, Jamesa Bonda i kapetana Kirka zajedno. Šokirao me već u prvoj sceni kad prljav i odjeven u dronjke izlazi iz prenoćišta gdje je proveo noć fotografirajući beskućnike i uskače u svoj Rolls Roys kojim se zatim odvozi u atelje gdje nastavlja raditi glamurozne modne fotografije s manekenkama.

Taj film snimljen prije četrdeset godina bio je skandalozan jer u maniri njegovog redatelja Michelangela Antonionija otvoreno prikazuje sve ono što je tada bio tabu: slobodnu ljubav, golotinju, drogu, rock glazbu i dekadenciju. Revolucionarno je u njemu i kadriranje, baš po uzoru na fotografsko kadriranje. Osim jazza Herbija Hancocka i realnih likova užitak je pratiti s koliko je preciznosti prikazano fotografiranje, razvijanje negativa i izrada slika. Poštivan je čak i onaj spomenuti tehnički detalj da se prilikom uvećavanja fotografija povećava i njihova zrnatost.

«Uvećanje» je tako nepretinciozno ispričana slojevita priča o fotografijama i tajnama koje one otkrivaju. Film dotiče i ideju s kojom se susreću fotografi, a to je stvaranje neke nove stvarnosti koju bilježi objektiv fotoaparata, a koju ne vidimo sve dok je ne snimimo. Tako u posljednjoj remek sceni, u svojevrsnoj poanti filma, fotograf - glavni lik konačno priznaje tu nevidljivu stvarnost i s poštovanjem prema njoj prihvaća zamišnjenu igru tenisa s pantomimičarima.