Moj djed i baka su na staroj fotografiji s tavana izgledali gotovo mlađe od mog oca, njihovog najstarijeg sina.

Nakon Južne Amerike, ovo sam ljeto odlučio provesti na Jadranu. Rava, mali otok u zadarskom arhipelagu odakle je moj otac sa svojih samo pedesetak stanovnika ne pruža ludu zabavu, niti je zanimljiv mladima željnim provoda, no meni je baš zato interesantan. Fascinantan je otočki kamen, more i miris kadulje, a na njemu je i neiscrpan izvor motiva za fotografiranje. Kao da je vrijeme stalo. Kao da su se mnogobrojna djeca još jučer igrala pred kućama kojima koje zjape prazne, a nekima se i krov odavno urušio. U starom djelu sela stoji kuća koju je moja baka izgradila nedugo nakon drugog svjetskog rata s dolarima koje je slao djed iz Amerike. Kuća nije kamena kao većina ostalih, ali ipak odiše prošlošću iz svakog kutka. Nedavno sam tražeći nešto na tavanu naišao na staru obiteljsku fotografiju uramljenu u tamno lakirani drveni okvir prošaran crvotočinama. Inače pamtim taj «ćufit» iz djetinjstva kada sam na njemu znao cijeli dan provesti prekopavajući po starim škrinjama sa djedovim pismima, slikama i odjećom iz tog doba. Gore su se sušile smokve i sapun što ga je baka izrađivala od ovčjeg loja, bilo je puno udica, mreža i drugih stvari za koje tada nisam znao čemu služe.

Fotografije koju sam našao pamtim od ranije, ali sam se sada malo bolje zagledao u nju. Crnobijela slika sa pet osoba na njoj prikazuju djeda, baku i njihovu djecu, u prvom redu troje i u drugom redu dvoje. Naoko normalna slika, svi su umjetno nasmiješeni kako se u to doba radilo u ateljeima, no zapazio sam nešto neobično: Baka i djed su na slici izgledali mlado, gotovo mlađe od njihovog najstarijeg sina. Prinio sam okvir bliže prozoru i na svjetlu vidio kako se ni sjene na njihovim licima ne podudaraju.