Cartier-Bresson se više od ijednog svjetskog fotografa isticao sposobnošću da uhvati ključni trenutak.

Zašto fotoreporteri ispucaju tako puno snimaka kada su na nekom događaju, a treba im samo jedna slika koja će se objaviti na novinskim stanicama? Na to pitanje koje mi postavljaju ljudi odgovaram da je to zato jer su plaćeni po broju snimaka koji naprave, a ne prema broju objavljenih fotografija i da su im zato plaće prije kada su koristili filmove bile osjetno manje.

Šalu na stranu. Zaista, nekada smo znali na jedan događaj potrošiti trećinu ili pola filma od 36 snimaka, a danas kada su nam fotoaparati oboružani sa karticama od 4, 8 ili više GB, ispucavaju se ogromne količine snimaka koje se kasnije s nje lako obrišu. A zašto? Neki to rade iz nesigurnosti, pa rešetaju rafalno po živoj sili, neki snimaju puno iz savjesnosti da imaju sve aspekte događaja, a neki vrebajući pravi trenutak da snimi najbolju sliku koja će se i objaviti.

Taj «le moment decisif» upravo je Henri Cartier-Bresson promovirao u svojim fotografijama kao ključni trenutak koji prenosi samu srž situacije. Bresson se više od ijednog svjetskog fotografa isticao najvažnijom sposobnošću da uhvati trenutak. On je uz Capu, Seymoura i Rodgera bio osnivač legendarne agencije Magnum i proputovao cijeli svijet fotografirajući za gotovo sve najveće novine. Neki se naši mladi kolege natječu po uzoru na njega u tom hvatanju trenutka, a neki se čak usuđuju za sebe govoriti da su baš oni Bressonovi nasljednici. Zaboravljaju da je on radio u prvoj polovici prošlog stoljeća kada nije bilo digitalnih kamera da se odmah vidi snimljeno i nije bilo kartica na koje stane tisuću snimaka. Zaboravljaju da je on većinu fotografija snimio Leicom i normalnim objektivom od 50 mm, a ne supersoničnim zumovima koje danas imamo. Zaboravljaju i da se slika ne stvara fotoaparatom. Slika nastaje u glavi, a aparat je samo sredstvo da se ta ideja realizira. Zato postoje tolike razlike među fotografijama različitih autora koji su bili na istom događaju sa čak istim modelima aparata u rukama. Nasumičnim okidanjem velikog broja snimaka može se i desiti da se dogodi dobra slika, no sumnjam da će ju taj fotograf i zapaziti. Bresson je bio umjetnik i nekada kada je sa fotoaparatom tumarao Indonezijom kao i danas u Parizu kada sa svojih 98 godina stoji sa slikarskim kistom pred štafelajem.