Lica ljudi osvijetljenih zlatnocrvenim svjetlom sunca na zalasku izgledaju blago, oči dublje i izražajnije.

Bio sam sa društvom na izletu ove nedjelje u Zagorje. Već sam dva puta vozio do prijateljeve vikendice, no ipak sam zalutao i tražio od njega upute mobitelom. U takvim prilikama shvatim kako je koristan GPS uređaj, no nije mi žao jer u tom lutanju sam otkrio neke nove pejzaže koji sam memorirao u glavi u mape pod imenom «doći i snimiti u jesen» ili «posjetiti kad padne snijeg». Dan na pitoresknom imanju proveli smo uglavnom jedući, pijući i pričajući. Jedina fizička aktivnost je bila pomicanje ležaljke pod kruškom prateći pomicanje njene sjene. Netko je čak spomenuo badminton, ali je to ostalo samo na ideji. Tek negdje predvečer kad se sunce dobro spustilo i kad su se gosti počeli polako dizati da krenu put Zagreba u meni se probudio fotograf. Zagorski brežuljci su zaspali u svojoj ljepoti. Ušutile su i ptice da ih ne probude, a stao je i vjetar. Rekao sam okupljenima da je ovo meni najdraže vrijeme dana kada ja fotografiram. Pitali su zašto.

Svjetlost sunca na zalasku je zlatnocrvena i nije više tako jaka da stvara jake neugodne kontraste. Lica ljudi osvijetljenih takvim toplim svjetlom izgledaju blago, oči dublje i izražajnije. Radi niskog položaja sunca sjene su dugačke, mekane i svojim plaštevima prekrivaju jedna drugu stvarajući novu igru likova u slici. Sve boje su na takvoj fotografiji bogatije i dublje od onih slikanih u podne. Zamislite portret osobe ili akt obasjan crvenom svjetlošću sunca na zalasku, a u pozadini se modri mirna pučina mora, zeleni livada ili šuma ili se zlati klasje. Takvoj slici ne treba Photoshop da bi je popravili ili pojačali intenzitet kolora. Jedini je problem što ta svjetlosna atrakcija traje vrlo kratko pa moramo biti brzi. Trebali bi ranije po danu odabrati motiv koji bi fotografirali i samo čekati. Koji put ne ispadne kako smo očekivali, koji put naglo dođu oblaci koji pokvare čaroliju, pa moramo čekati da se za 24 sata prizor pojavi ponovo.

Poznajem fotografe koji ustaju u 4 ujutro da bi s aparatom dočekali svitanje na nekoj planini, a znam i za fotografe koji slikaju noću pomoću ručnih svjetiljki. Ima i onih koji snimaju isključivo u studiju sa umjetnom rasvjetom, a najviše ima onih koji slikaju po danu.
Moj aparat i ja najviše volimo suton.