Mi fotografi ne biramo posao. Fotografija bira nas.

Kaže mi netko: Lako je tebi, samo škljocneš i tvoj posao je gotov!
Na to ne kažem uvrijeđeno: "Prosim lepo,..." kao gospon Fulir u filmu "Tko pjeva zlo ne misli", nego krenem objašnjavati svoj posao i pružim mu svoju foto torbu u kojoj ima 6,5 kilograma najnužnije opreme (tijelo aparata, set objektiva, fleš, rezervne baterije i kartice), da je stavi na rame i da zamisli kako ju nosi po čitave dane. Spomenem i da ponekad uz to nosim fleš rasvjetu s kišobranima i kablovima ili stativ ili monopod. Inače, sve je to nužno da bi se neka snimanja obavila na najbolji način.
Danas nije neobično da i mladi fotoreporteri idu na vježbe za kralježnicu zajedno sa bakicama. Zatim mu objasnim je kako izgleda radni dan fotoreportera. Broj snimanja dnevno varira i gotovo ništa se ne može planirati unaprijed. Hoće li hodati po finim saborskim tepisima ili će gaziti po blatu snimajući nekog uginulog galeba, ili će kombinirati, pa nakon močvare juriti u Sabor. Bitno je iskustvo fotoreportera jer on mora znati kako izgleda svaki političar, sportaš, glumac, pjevač, pisac, bankar... a mora se znati i snaći s njima. Neki se vole slikati (oni prvi osobito), a neki ne. Takve treba zapričavati da bi na slici izgledali opušteno, a kad ni to ne uspije treba ih slikati kad ne znaju i kad se priviknu na kameru.
Fotoreporter će se uzverati na zid ili baciti na pod, potrčat će, gurat se, a sve zato da bi napravio dobru sliku.
Najbolja slika se ne događa, pogotovo se za nju ne može reći da je „ dobro ispala“. Ona se vreba i gradi. Zato ćete nas vidjeti kako na jednom događaju snimimo i stotinu snimaka, a samo jedna od njih biti će Slika. U njoj treba biti uhvaćen događaj na način da se ništa ne mora objašnjavati, da ona sama govori, da sadrži najvažnije elemente, a sve to uz dobru kompoziciju, oštrinu, rasvjetu i white balance. Dobroj slici kumuje znanje, iskustvo i snalažljivost, ali priznajem i sreća. U novinama ona će živjeti samo jedan dan ili niti jedan ako se slika ne objavi. Da, to se često događa. Puno muke nizašto? Ne, jer razlog truda je zadovoljstvo fotoreportera kada uhvati dobru sliku.

Fotoreporteri zapravo ne biraju posao. Fotografija bira nas. Mnogi ne mogu dugo izdržati i odustaju. A oni odabrani ne mogu se više lako izvući iz nje, kao što se nisam ni ja.
Prije desetak godina, baš oko jedne Nove godine ozbiljno sam razmišljao da promijenim zanimanje. Tada sam na nekoj tomboli između stotinu paketa dobio baš onaj u kojem je bio jasan odgovor svemira na moju dilemu:
Naime, u njemu je bio fotografski negativ film!