Izložbu najbolje svjetske novinske fotografije svakako neka pogledaju i svi oni koji koriste fotografiju kao umjetnički izraz.

Prošli sam tjedan posjetio izložbu World Press Photo. Došao sam u Nacionalnu sat vremena prije otvaranja kako bih u miru razgledao oko dvije stotine fotografija koje su tamo postavljene na panoima. Svaka fotografija iako je novinska pravo je malo umjetničko djelo. Baš svaka slika ima sve elemente koji su nužni da ponosno budu prikazani na ovoj izložbi koja će proći 85 gradova i koju će vidjeti oko dva milijuna ljudi. Kao svake do sada tako je i ove godine izbor međunarodnog žirija odlučio da prednost imaju fotografije koje prikazuju ljudsku patnju i stradanja. Dominiraju slike prirodnih katastrofa i ratova, te njihovo djelovanje na obične ljude, civile, a posebno na djecu. Pitanje je koliko je to ciljanje na sigurno, jer takve slike nepogrešivo prenose emocije na promatrača. No priznajem i da nakon tridesetak pregledanih slika u kojima je krv do koljena, fotografija odsječene ljudske glave koja leži na podu stvorila je u meni neku podsvjesnu blokadu koja mi nije dozvoljavala daljnje uživljavanje u prizore. Čak je u kategoriji kolekcije portreta izloženo tucet crno-bijelih slika ljudskih lica tužnog lica i sa suzama u očima. Naime, snimljena su na Trgu sv. Petra u Rimu prilikom sahrane Pape Ivana Pavla.

Zanimljivo je što je gotovo polovica slika izrađena u crno-bijeloj tehnici u današnjoj eri kolora i mislim da se takve slike polako vraćaju u modu. Crno-bijele slike daju već na prvi pogled umjetničku notu, a na ovoj izložbi su one korištene kako bi se dao naglasak na sadržaj i emociju. Boje su neki puta suvišne i smetaju, no ponekad ipak crno-bijele slike izgledaju pretenciozno. Na ovoj se izložbi ta tehnika rabila smisleno i pažljivo.

Fotografija koja je mene posebno oduševila svojom jasnoćom, likovnošću i slojevitošću je slika koja prikazuje kako iz trupa aviona vojnici iznose lijes američkog vojnika, a na prozorima putnici gledaju što se događa. O toj bih slici i njenom političkom komentaru mogao pisati satima, ali čemu, kad baš ona opravdava onu izreku da slika govori više od tisuću riječi.

Konačno je i moja preporuka da izložbu najbolje svjetske novinske fotografije svakako pogledaju i svi oni koji koriste fotografiju kao umjetnički izraz, jer gdje će se u umjetnosti naći gušći koncentrat životne istine od stvarnosti stvarnih događaja?